S dva kraća predavanja i razgovorom sa šezdesetak učenika, sjetili smo se svih nevinih žrtava holokausta. Profesorica Anita Afrić je uvela razgovor rečenicama o Drugom svjetskom ratu, logorima Auschwitz i Jasenovac, a Josip Naglić o pojmu holokaust, njegovom izvornom značenju i današnjem.

Nakon razgovora, pitanja i odgovora, predložili smo učenicima da sami napišu za sljedeću srijedu zašto je holokaust važno obilježavati. Ovo su riječi jednog učenika, do slova kako ih je napisao, a koji smatramo najboljim radom.

Pitao sam svoju mamu koliko njena baka ima godina. Začudio sam se jer nije točno znala. Mama je odlučila ispričati mi priču o mojoj prabaki. Rodila se u malom selu pod Kozarom. Bila je djevojčica kad su u selo došli naoružani ljudi i na zaprežnim kolima odveli cijelu obitelj. Nije znala što je čeka. Odveli su je u logor Jasenovac. Tamo su razdvojili muškarce i žene. Make i djecu. Toga dana ostala je bez majke, koju su ubili dok je štitila svoje tek rođene blizanke. Oca su odveli u Auschwitz. Tog dijela djetinjstva u logoru ne voli se sjećati. jednog dana u logoru su došle lijepo odjevene žene. Pričalo se da su iz Siska i da traže djevojčice za rad u kući. Imala je sreću što je bila odabrana. Ostatak rata provela je kod jedne obitelji.