Osnovna škola Nikola Tesla

Naše učenice Lara Trivić i Roberta Radlović razgovarale su s gošćom naše škole.

Poznata spisateljica i dugogodišnja urednica „Modre laste“,  gospođa Željka Horvat- Vukelja boravila je u našoj školi 25. siječnja i svojim radionicama razveselila mnoge naše učenike. Zamolile smo je za razgovor, što je bez oklijevanja prihvatila.

Gdje živite i radite?

Živim u Velikoj Gorici, a radim u Zagrebu. Radim u Školskoj knjizi (u uredništvu „Modre laste“) a pišem i za „Smib“. Često čitam djeci u knjižnicama, predstavljam im svoja djela.

Jesu li sve Vaše knjige namijenjene djeci ili bi se tu našla i neka knjiga za odrasle?

Za odrasle sam pisala samo humoreske i ljubiće i uopće se toga ne sramim jer mislim da su to bili lijepi i dobri ljubići te smatram da je to literatura koja također zavrjeđuje našu pažnju.

Koja je Vaša knjiga dosad doživjela najveći uspjeh?

To su „Slikopriče“- sad će izići deveto izdanje, što je za naše uvjete jako velik uspjeh. Moja slikovnica „Hrabrica“ doživjela je šest izdanja, ali najpoznatija sam po „Slikopričama“. To su priče napisane s namjerom da djeca lakše svladaju čitanje i pisanje.

Kako se osjećate dok pišete, budući da Vaše misli čitaju tisuće i tisuće djece?

Jako promišljam o tome što pišem. Kad sam bila glavna urednica „Modre laste“, svakog sam mjeseca pisala uvodnik i dobro bih promislila o svakoj svojoj riječi. Čovjek mora biti odgovoran za ono što piše. Kada pišem za malu djecu, nastojim razmišljati dječjom glavom i osjećati dječje srce.

Koliko Vam otprilike treba za pisanje jedne knjige?

Imam samo jednu veliku knjigu, odnosno roman. To je „Putovanje patuljka Zvončića“ On je izlazio u nastavcima u „Smibu“, a za dopunu i preradu trebala su mi dva mjeseca.

Što Vas nadahnjuje na pisanje?

Na pisanje me nadahnjuju teme iz svakidašnjeg života, stvarni događaji. To su male pričice u kojima se nekada možemo prepoznati i mi odrasli. Danas sam imala predavanje u prvom razredu. Jedna djevojčica, Matea, nije me mogla vidjeti jer joj je smetala zraka Sunca. Kamo god bi se premjestila, Sunčeva zraka bi je dohvatila – ne znam kako! Sad ću vjerojatno napisati pričicu o Matei, nešto ću izmisliti i dopuniti jer to pisac i radi, istinu dopuni svojom maštom.

Dogodi li Vam se ikad da ostanete bez inspiracije i što tada činite?

Ništa! Dogodi se to piscu i ne treba ga nikakva panika hvatati – doći će vrijeme za pisanje. To znači da se glava mora malo odmoriti, treba „resetirati“ svoj mozak jer ga iscrpimo. Treba se posvetiti nekim drugim stvarima – kuhanju, šetanju, pričanju, čitanju , sviranju i inspiracija dođe...

Jeste li već u djetinjstvu razmišljali da ćete postati književnica?

Da, već mi se tada to sviđalo. Kada sam išla u šesti razred, nosila sam sa sobom debelu bilježnicu jer sam već tada mislila da ću napisati dugački roman, no napisala sam samo trećinu knjige.Eto, već sam tada htjela biti spisateljica.

Čime se još bavite osim pisanjem?

Volim svirati klavir, iako nemam baš puno vremena za to. Kad sam bila mlađa, htjela sam postati pijanistica, ali sam na kraju odustala od toga jer se ne bih mogla posvetiti svojoj drugoj ljubavi, a to je pisanje.

Jeste li u djetinjstvu voljeli čitati?

Jako sam voljela čitati. Prva slikovnica koju sam imala bila je „Tri praščića“. Jako mi se svidjela i još danas mi se sviđa. Poslije sam čitala mnoge Kušanove romane: „Uzbuna na Zelenom Vrhu“,    „Koko i duhovi“, „Lažeš , Melita“ „Strašni kauboj“, a kasnije „Koko u Parizu“. Voljela sam čitati i Ericha Kästnera, Matu Lovraka i Milivoja Matošca. Stvarno sam voljela čitati!

Imate li neku knjigu u pripremi?

Nemam nijednu knjigu u pripremi. Postoji nekoliko priča koje još nisu objavljene. Priče se ne mogu pisati samo da se napišu i ne treba se truditi i razmišljati toliko da te zaboli glava o čemu ćeš pisati. Kao što sam rekla, dobila sam ideju o djevojčici Matei i Sunčevoj zraci i ja ću sada u autobusu razraditi tu ideju, upotrijebiti svoju maštu, nešto izmisliti  i ,tko zna, možda se i ta priča nađe u knjižnici!

Imate li neku poruku učenicima naše škole, onima koji vole čitati, ali i onima koji baš i ne vole?

Iz knjiga dobivamo znanje i treba ih čitati. Kad ti je dosadno, zašto ne bi otvorio knjigu, pročitao nešto, upoznao knjigu? Oni učenici koji vole čitati neka samo tako nastave i neka svaki dan iz knjiga otkriju nešto novo!

Zahvaljujemo se gospođi Željki Horvat – Vukelja što je odvojila vremena za razgovor s nama i nadamo se da ćemo imati još prilika uživati u njezinom društvu.

 Razgovarale: Lara Trivić, 8. b  i Roberta Radlović, 8.b

Naše učenice Lara Trivić i Roberta Radlović razgovarale su s gošćom naše škole.

Poznata spisateljica i dugogodišnja urednica „Modre laste“,  gospođa Željka Horvat- Vukelja boravila je u našoj školi 25. siječnja i svojim radionicama razveselila mnoge naše učenike. Zamolile smo je za razgovor, što je bez oklijevanja prihvatila.

Gdje živite i radite?

Živim u Velikoj Gorici, a radim u Zagrebu. Radim u Školskoj knjizi (u uredništvu „Modre laste“) a pišem i za „Smib“. Često čitam djeci u knjižnicama, predstavljam im svoja djela.

Jesu li sve Vaše knjige namijenjene djeci ili bi se tu našla i neka knjiga za odrasle?

Za odrasle sam pisala samo humoreske i ljubiće i uopće se toga ne sramim jer mislim da su to bili lijepi i dobri ljubići te smatram da je to literatura koja također zavrjeđuje našu pažnju.

Koja je Vaša knjiga dosad doživjela najveći uspjeh?

To su „Slikopriče“- sad će izići deveto izdanje, što je za naše uvjete jako velik uspjeh. Moja slikovnica „Hrabrica“ doživjela je šest izdanja, ali najpoznatija sam po „Slikopričama“. To su priče napisane s namjerom da djeca lakše svladaju čitanje i pisanje.

Kako se osjećate dok pišete, budući da Vaše misli čitaju tisuće i tisuće djece?

Jako promišljam o tome što pišem. Kad sam bila glavna urednica „Modre laste“, svakog sam mjeseca pisala uvodnik i dobro bih promislila o svakoj svojoj riječi. Čovjek mora biti odgovoran za ono što piše. Kada pišem za malu djecu, nastojim razmišljati dječjom glavom i osjećati dječje srce.

Koliko Vam otprilike treba za pisanje jedne knjige?

Imam samo jednu veliku knjigu, odnosno roman. To je „Putovanje patuljka Zvončića“ On je izlazio u nastavcima u „Smibu“, a za dopunu i preradu trebala su mi dva mjeseca.

Što Vas nadahnjuje na pisanje?

Na pisanje me nadahnjuju teme iz svakidašnjeg života, stvarni događaji. To su male pričice u kojima se nekada možemo prepoznati i mi odrasli. Danas sam imala predavanje u prvom razredu. Jedna djevojčica, Matea, nije me mogla vidjeti jer joj je smetala zraka Sunca. Kamo god bi se premjestila, Sunčeva zraka bi je dohvatila – ne znam kako! Sad ću vjerojatno napisati pričicu o Matei, nešto ću izmisliti i dopuniti jer to pisac i radi, istinu dopuni svojom maštom.

Dogodi li Vam se ikad da ostanete bez inspiracije i što tada činite?

Ništa! Dogodi se to piscu i ne treba ga nikakva panika hvatati – doći će vrijeme za pisanje. To znači da se glava mora malo odmoriti, treba „resetirati“ svoj mozak jer ga iscrpimo. Treba se posvetiti nekim drugim stvarima – kuhanju, šetanju, pričanju, čitanju , sviranju i inspiracija dođe...

Jeste li već u djetinjstvu razmišljali da ćete postati književnica?

Da, već mi se tada to sviđalo. Kada sam išla u šesti razred, nosila sam sa sobom debelu bilježnicu jer sam već tada mislila da ću napisati dugački roman, no napisala sam samo trećinu knjige.Eto, već sam tada htjela biti spisateljica.

Čime se još bavite osim pisanjem?

Volim svirati klavir, iako nemam baš puno vremena za to. Kad sam bila mlađa, htjela sam postati pijanistica, ali sam na kraju odustala od toga jer se ne bih mogla posvetiti svojoj drugoj ljubavi, a to je pisanje.

Jeste li u djetinjstvu voljeli čitati?

Jako sam voljela čitati. Prva slikovnica koju sam imala bila je „Tri praščića“. Jako mi se svidjela i još danas mi se sviđa. Poslije sam čitala mnoge Kušanove romane: „Uzbuna na Zelenom Vrhu“,    „Koko i duhovi“, „Lažeš , Melita“ „Strašni kauboj“, a kasnije „Koko u Parizu“. Voljela sam čitati i Ericha Kästnera, Matu Lovraka i Milivoja Matošca. Stvarno sam voljela čitati!

Imate li neku knjigu u pripremi?

Nemam nijednu knjigu u pripremi. Postoji nekoliko priča koje još nisu objavljene. Priče se ne mogu pisati samo da se napišu i ne treba se truditi i razmišljati toliko da te zaboli glava o čemu ćeš pisati. Kao što sam rekla, dobila sam ideju o djevojčici Matei i Sunčevoj zraci i ja ću sada u autobusu razraditi tu ideju, upotrijebiti svoju maštu, nešto izmisliti  i ,tko zna, možda se i ta priča nađe u knjižnici!

Imate li neku poruku učenicima naše škole, onima koji vole čitati, ali i onima koji baš i ne vole?

Iz knjiga dobivamo znanje i treba ih čitati. Kad ti je dosadno, zašto ne bi otvorio knjigu, pročitao nešto, upoznao knjigu? Oni učenici koji vole čitati neka samo tako nastave i neka svaki dan iz knjiga otkriju nešto novo!

Zahvaljujemo se gospođi Željki Horvat – Vukelja što je odvojila vremena za razgovor s nama i nadamo se da ćemo imati još prilika uživati u njezinom društvu.

 Razgovarale: Lara Trivić, 8. b  i Roberta Radlović, 8.b