Osnovna škola Nikola Tesla

ZAŠTO TAKO, VIŠNJA?

Trebamo paziti da ne zaboravimo prave vrijednosti, da ne zaboravimo komunicirati s ljudima gledajući ih u oči, kaže Višnja.

Još jedan dan u prosincu… Jedan radni dan za svu djecu i profesore naše škole… Planirali smo raditi i truditi se tog petka jednako kao i svakog drugog dana. Ali ovaj nam je dan uljepšala i razveselila nas posjeta novinarke koja je prepoznala naše napore u izradi velikog školskog projekta „Sol – lijek, hrana i otrov“ i zaželjela o nama snimiti radijsku emisiju.. Posjetila nas je Višnja Biti, novinarka Hrvatskoga radija koja se cijeli život u radijskim i televizijskim emisijama bavi djecom i njihovim svijetom.

Klikom na opširnije pročitajte naš intervju.

Kako ste se odlučili baviti poslom kojeg sada radite i kada ste dobili ideju o bavljenju novinarstvu?

Studirala sam komparativnu književnost i filozofiju i paralelno sam bila članica omladinskog studija Zagrebačkog kazališta mladih gdje sam glumila, plesala i sudjelovala u mjuziklima. Kako je Radio Zagreb tada tražio mlade suradnike za voditelje i novinare dječjih emisija,  odlučila sam se javiti za posao voditeljice. Jako mi se svidjelo kako se radi u dječjoj redakciji (to je bilo na mojoj drugoj godini studija) i shvatila sam da je to zanimanje kojim se želim baviti. Sljedeće godine sam predložila da sama radim jednu emisiju za koju sam napravila koncepciju. Emisija je dobila ime „Zašto tako“ - to je emisija koju radim do današnjeg dana. Htjela sam da se emisija bavi sa sto problema mladih (vaših vršnjaka): od mode, glazbe, roditelja, ocjena, ljubavi do prijateljstava itd. Tijekom rada pokazalo se da tih problema nije samo sto i evo sad se približavam brojci od 1500. Tema ima mnogo, mogu reći da su djeca s kojima razgovaram danas djeca onih s kojima sam nekada razgovarala. Dakle, generacija se promijenila, a emisija se i dalje emitira svaki tjedan na Hrvatskom radiju. U njoj sudjeluju i mladi, ali i nastavnici, profesori, roditelji, sociolozi, psiholozi, pedagozi, ovisi o kojoj se temi radi. Puno vremena sam radila na temi o narkomanima. Prošli smo sve komune u Hrvatskoj. Sada su se teme ovisnosti okrenule prema kockanju, internetu… Nastojala sam otići svugdje gdje su mladi, što uključuje i škole, klubove, obiteljske domove i domove za nezbrinutu djecu, domove za hendikepiranu djecu… Išla sam avionima, autobusima, svim prometalima koja mladi koriste. Kad spominjem avione, mislim na jedini slučaj u Hrvatskoj kad su se djeca prebacivala avionima s otoka Unija u školu u Malom Lošinju. Naravno da sam morala odmah otići i provesti trenutke s njima. Danas sam također provela predivno vrijeme i snimila divnu emisiju u vašoj školi o projektu koji ste odlično odradili..

Je li odabir Vaše karijere došao u tinejdžerskim godinama?

Možda i je, ali tada ga nisam prepoznala kao takvog. S obzirom da sam pisala pjesme, kratke priče i glumila u kazalištu, mislim da je to bila dobra kombinacija za početak bavljenja novinarstvom.

Baveći se umjetnošću tijekom svoga djetinjstva, koliko ste se bavili i glazbom?

Glazba je bila povezana sa svime. Predstave koje smo radili s voditeljicom Zvjezdanom bili su mjuzikli koji su u to vrijeme bili vrlo popularni. Svi smo zajedno pjevali, plesali i glumili. Ja grozno pjevam, ali sam zato mogla plesati. Pohađala sam i nastavu klavira pa sam usvojila neke osnove glazbe dok mi pjevanje nikako nije išlo. Voljela sam recitiranje i glumu pa mi to danas pomaže u novinarstvu s obzirom da ovaj posao zahtjeva rad s ljudima i uključuje česte javne nastupe pred ljudima. Puno mi pomaže ono što sam naučila u kazalištu tj. pravilan govor, ispravna dikcija i, nadam se, ugodan glas.

Koji Vam je najdraži dio posla, u čemu najviše uživate?

Najdraži mi je dio doista rad s ljudima i susreti s mladima. Uzmimo za primjer to što sam danas s vama u vašoj školi. To je onaj najljepši dio koji se jednom novinaru kao što sam ja može dogoditi. Moram koristiti medije kako bih došla do određene teme i dogovoriti sastanak, ali sama tema svoj oblik konačno dobiva na licu mjesta. Naravno da se tema uvijek razvije i nastojim da posao bude dobro napravljen. Radeći ovoliki broj godina, čovjek stvori kriterij ispod kojeg ne ide, tako da, ako sugovornici nisu dovoljno zanimljivi i kreativni, nastojim ih sama motivirati i stvoriti interesantan razgovor.

Koja Vas je tema u dugogodišnjem radu posebno dotakla?

Moram reći da sam jedno dvadeset i pet godina radeći novinarske emisije paralelno radila i televizijske emisije. Pošto televizijska emisija zahtjeva puno više vremena provedenog s akterima, imala sam puno više prilika upoznati neke obitelji i vezati se. Često se radilo o djeci koja su imala određeni problem ili obiteljima koje su imale neku posebnost, tako da je za vrijeme blagdana moj poštanski sandučić pun čestitki iz svih krajeva Hrvatske. Mnogu sam djecu posjećivala kada su došli na studij u Zagreb. O njima sam pisala u mojoj knjizi „Zašto tako“ (izdanoj 2003. u izdanju „Školske knjige“) gdje sam napisala 33 dokumentarne priče o mladima. 2006. sam izdala knjigu „Ja u zrcalu“, ime je dobila po jednoj mojoj televizijskoj emisiji. Tamo sam napisala 33 priče o roditeljima i kako su odgajali svoju djecu. Tu su bili neki poznati, ali i neki sasvim obični, svakodnevni ljudi s kojima sam dokazala da je najljepše i najteže zanimanje na svijetu biti roditelj i kako su oni svoje roditeljstvo uspješno odradili bez obzira na teške životne okolnosti. Te knjige spominjem jer sam neke obitelji uspjela pratiti više godina i bolje ih upoznati jer sam ih snimala i za radio i televiziju i na kraju sam sve povezala u knjizi. Značajno mi je to što sam temu o roditeljima i djeci uspjela ostvariti u tri medija jer su mediji tema  kojom se bavim. Naime, držim predavanja i radionice o medijima.

Proučavajući knjigu „Ja u zrcalu“ i temu o odgoju može se uočiti kako je opće prihvaćena činjenica da je temelj odgoja obitelj. Koje je vaše mišljenje o djeci koja su odrasla u domovima bez obitelji, djeci koja su bila napuštena?  Koji je njihov temelj odgoja?

Pojam obitelji se promijenio. Obitelj više nisu samo mama, tata i djeca. Postoje razne situacije gdje djeca odgaja samo jedan roditelj ili baka i djed, tako da je po meni obitelj ono lijepo mjesto gdje se dijete dobro osjeća. A mnogo puta to može biti i dom. Mnoge sam domove obišla. Uživala sam s tom djecom i moram priznati da su to njihove obitelji. Mnogo puta kada roditelji nisu mogli ili nisu bili u stanju biti dobri roditelji, njihovo mjesto su nadopunili dobri odgajatelji i nastavnici u školama.

Jedna ste od rijetkih odraslih koja je shvatila da djeca nemaju samo sto problema, kako vam je to uspjelo?

Hvala ti puno na ovom pitanju. S obzirom da već imam odraslu djecu i unuka od godinu dana, promatrala sam vlastitu djecu i njihove prijatelje. Gledala sam filmove koji su oni gledali, čitala njihove časopise, tako da ne samo da sam promatrala druge, već sam i u svojoj obitelji imala priliku sresti se s mladima, slušati njihovu glazbu, naučiti njihov govor. Tako sam u svojim emisijama pokušala ukazati i obraditi suvremene probleme mladih. Pošto toliko dugo radim, bavila sam se i djecom u ratnom razdoblju kroz koje smo prošli. Uvijek se pojavljuju ljubavi, prijateljstva, ocijene… A danas me jako zanima facebook. Bez njega se danas ne može danas zamisliti svijet i zato se njegova uloga u životu mladih ne može se zanemariti.

Kada ste već spomenuli facebook, zanima nas što vi mislite o njemu?

Nemam facebook, ali nisam protiv njega. Jasno mi je da je takav način komunikacije jako prihvaćen među mladima, ali ne mislim da ga treba negativno okarakterizirati. U svakom slučaju, potrebno je obrazovanje u vezi toga jer mladi vrlo lako ulaze u intimne razgovore ne razmišljajući o posljedicama. Mislim da treba bolje obrazovanje mladih i roditelja. I velika opreznost u načinu komunikacije koji je jako izazovan, neopterećen i lijep za mlade ljude.

Mislite li da facebook zaglupljuje mlade?

Ne mislim da oglupljuje mlade, ali previše dolazi do površnih kontakata. Potrebna je velika opreznost: nikako se nemojte nalaziti s ljudima koje upoznajete na taj način jer može biti opasno. Trebamo paziti da ne zaboravimo prave vrijednosti, da ne zaboravimo komunicirati s ljudima gledajući ih u oči. Imala sam primjer u kojem je otac napravio lažni profil i kontaktirao vlastitu kćerku i dogovorio sastanak. Djevojka se razljutila, ali je to bila dobra škola za nju. Trebali bismo biti vrlo oprezni, iskorištavati dobre strane interneta i čuvati prava prijateljstva i ljubavi.

Prema svemu ovome zaključujemo da ste odlična novinarka. Imate li neki moto koji Vas vodi sve ove godine?

Nemam, vjerojatno bih ponovila nešto što su mnogi prije mene rekli. Ali zato u sebi nosim radost za posao kojim se bavim. Ne radim isto kao kada sam imala 25 godina, ali mi je rad s djecom i na stvaranju emisija i dalje drag i veliki užitak.

            Razgovor smo, kako i vidite, završili zanimljivom temom koja nas sve zanima. Shvatili smo da, koliko god mi mislili da za nas nitko ne mari, uvijek postoji netko tko je u stanju cijelu svoju karijeru posvetiti nama mladima i našim problemima. Zato zahvaljujemo dugogodišnjoj novinarki Višnji Biti.

Košuta Estera Lerga

ZAŠTO TAKO, VIŠNJA?

Trebamo paziti da ne zaboravimo prave vrijednosti, da ne zaboravimo komunicirati s ljudima gledajući ih u oči, kaže Višnja.

Još jedan dan u prosincu… Jedan radni dan za svu djecu i profesore naše škole… Planirali smo raditi i truditi se tog petka jednako kao i svakog drugog dana. Ali ovaj nam je dan uljepšala i razveselila nas posjeta novinarke koja je prepoznala naše napore u izradi velikog školskog projekta „Sol – lijek, hrana i otrov“ i zaželjela o nama snimiti radijsku emisiju.. Posjetila nas je Višnja Biti, novinarka Hrvatskoga radija koja se cijeli život u radijskim i televizijskim emisijama bavi djecom i njihovim svijetom.

Klikom na opširnije pročitajte naš intervju.

Kako ste se odlučili baviti poslom kojeg sada radite i kada ste dobili ideju o bavljenju novinarstvu?

Studirala sam komparativnu književnost i filozofiju i paralelno sam bila članica omladinskog studija Zagrebačkog kazališta mladih gdje sam glumila, plesala i sudjelovala u mjuziklima. Kako je Radio Zagreb tada tražio mlade suradnike za voditelje i novinare dječjih emisija,  odlučila sam se javiti za posao voditeljice. Jako mi se svidjelo kako se radi u dječjoj redakciji (to je bilo na mojoj drugoj godini studija) i shvatila sam da je to zanimanje kojim se želim baviti. Sljedeće godine sam predložila da sama radim jednu emisiju za koju sam napravila koncepciju. Emisija je dobila ime „Zašto tako“ - to je emisija koju radim do današnjeg dana. Htjela sam da se emisija bavi sa sto problema mladih (vaših vršnjaka): od mode, glazbe, roditelja, ocjena, ljubavi do prijateljstava itd. Tijekom rada pokazalo se da tih problema nije samo sto i evo sad se približavam brojci od 1500. Tema ima mnogo, mogu reći da su djeca s kojima razgovaram danas djeca onih s kojima sam nekada razgovarala. Dakle, generacija se promijenila, a emisija se i dalje emitira svaki tjedan na Hrvatskom radiju. U njoj sudjeluju i mladi, ali i nastavnici, profesori, roditelji, sociolozi, psiholozi, pedagozi, ovisi o kojoj se temi radi. Puno vremena sam radila na temi o narkomanima. Prošli smo sve komune u Hrvatskoj. Sada su se teme ovisnosti okrenule prema kockanju, internetu… Nastojala sam otići svugdje gdje su mladi, što uključuje i škole, klubove, obiteljske domove i domove za nezbrinutu djecu, domove za hendikepiranu djecu… Išla sam avionima, autobusima, svim prometalima koja mladi koriste. Kad spominjem avione, mislim na jedini slučaj u Hrvatskoj kad su se djeca prebacivala avionima s otoka Unija u školu u Malom Lošinju. Naravno da sam morala odmah otići i provesti trenutke s njima. Danas sam također provela predivno vrijeme i snimila divnu emisiju u vašoj školi o projektu koji ste odlično odradili..

Je li odabir Vaše karijere došao u tinejdžerskim godinama?

Možda i je, ali tada ga nisam prepoznala kao takvog. S obzirom da sam pisala pjesme, kratke priče i glumila u kazalištu, mislim da je to bila dobra kombinacija za početak bavljenja novinarstvom.

Baveći se umjetnošću tijekom svoga djetinjstva, koliko ste se bavili i glazbom?

Glazba je bila povezana sa svime. Predstave koje smo radili s voditeljicom Zvjezdanom bili su mjuzikli koji su u to vrijeme bili vrlo popularni. Svi smo zajedno pjevali, plesali i glumili. Ja grozno pjevam, ali sam zato mogla plesati. Pohađala sam i nastavu klavira pa sam usvojila neke osnove glazbe dok mi pjevanje nikako nije išlo. Voljela sam recitiranje i glumu pa mi to danas pomaže u novinarstvu s obzirom da ovaj posao zahtjeva rad s ljudima i uključuje česte javne nastupe pred ljudima. Puno mi pomaže ono što sam naučila u kazalištu tj. pravilan govor, ispravna dikcija i, nadam se, ugodan glas.

Koji Vam je najdraži dio posla, u čemu najviše uživate?

Najdraži mi je dio doista rad s ljudima i susreti s mladima. Uzmimo za primjer to što sam danas s vama u vašoj školi. To je onaj najljepši dio koji se jednom novinaru kao što sam ja može dogoditi. Moram koristiti medije kako bih došla do određene teme i dogovoriti sastanak, ali sama tema svoj oblik konačno dobiva na licu mjesta. Naravno da se tema uvijek razvije i nastojim da posao bude dobro napravljen. Radeći ovoliki broj godina, čovjek stvori kriterij ispod kojeg ne ide, tako da, ako sugovornici nisu dovoljno zanimljivi i kreativni, nastojim ih sama motivirati i stvoriti interesantan razgovor.

Koja Vas je tema u dugogodišnjem radu posebno dotakla?

Moram reći da sam jedno dvadeset i pet godina radeći novinarske emisije paralelno radila i televizijske emisije. Pošto televizijska emisija zahtjeva puno više vremena provedenog s akterima, imala sam puno više prilika upoznati neke obitelji i vezati se. Često se radilo o djeci koja su imala određeni problem ili obiteljima koje su imale neku posebnost, tako da je za vrijeme blagdana moj poštanski sandučić pun čestitki iz svih krajeva Hrvatske. Mnogu sam djecu posjećivala kada su došli na studij u Zagreb. O njima sam pisala u mojoj knjizi „Zašto tako“ (izdanoj 2003. u izdanju „Školske knjige“) gdje sam napisala 33 dokumentarne priče o mladima. 2006. sam izdala knjigu „Ja u zrcalu“, ime je dobila po jednoj mojoj televizijskoj emisiji. Tamo sam napisala 33 priče o roditeljima i kako su odgajali svoju djecu. Tu su bili neki poznati, ali i neki sasvim obični, svakodnevni ljudi s kojima sam dokazala da je najljepše i najteže zanimanje na svijetu biti roditelj i kako su oni svoje roditeljstvo uspješno odradili bez obzira na teške životne okolnosti. Te knjige spominjem jer sam neke obitelji uspjela pratiti više godina i bolje ih upoznati jer sam ih snimala i za radio i televiziju i na kraju sam sve povezala u knjizi. Značajno mi je to što sam temu o roditeljima i djeci uspjela ostvariti u tri medija jer su mediji tema  kojom se bavim. Naime, držim predavanja i radionice o medijima.

Proučavajući knjigu „Ja u zrcalu“ i temu o odgoju može se uočiti kako je opće prihvaćena činjenica da je temelj odgoja obitelj. Koje je vaše mišljenje o djeci koja su odrasla u domovima bez obitelji, djeci koja su bila napuštena?  Koji je njihov temelj odgoja?

Pojam obitelji se promijenio. Obitelj više nisu samo mama, tata i djeca. Postoje razne situacije gdje djeca odgaja samo jedan roditelj ili baka i djed, tako da je po meni obitelj ono lijepo mjesto gdje se dijete dobro osjeća. A mnogo puta to može biti i dom. Mnoge sam domove obišla. Uživala sam s tom djecom i moram priznati da su to njihove obitelji. Mnogo puta kada roditelji nisu mogli ili nisu bili u stanju biti dobri roditelji, njihovo mjesto su nadopunili dobri odgajatelji i nastavnici u školama.

Jedna ste od rijetkih odraslih koja je shvatila da djeca nemaju samo sto problema, kako vam je to uspjelo?

Hvala ti puno na ovom pitanju. S obzirom da već imam odraslu djecu i unuka od godinu dana, promatrala sam vlastitu djecu i njihove prijatelje. Gledala sam filmove koji su oni gledali, čitala njihove časopise, tako da ne samo da sam promatrala druge, već sam i u svojoj obitelji imala priliku sresti se s mladima, slušati njihovu glazbu, naučiti njihov govor. Tako sam u svojim emisijama pokušala ukazati i obraditi suvremene probleme mladih. Pošto toliko dugo radim, bavila sam se i djecom u ratnom razdoblju kroz koje smo prošli. Uvijek se pojavljuju ljubavi, prijateljstva, ocijene… A danas me jako zanima facebook. Bez njega se danas ne može danas zamisliti svijet i zato se njegova uloga u životu mladih ne može se zanemariti.

Kada ste već spomenuli facebook, zanima nas što vi mislite o njemu?

Nemam facebook, ali nisam protiv njega. Jasno mi je da je takav način komunikacije jako prihvaćen među mladima, ali ne mislim da ga treba negativno okarakterizirati. U svakom slučaju, potrebno je obrazovanje u vezi toga jer mladi vrlo lako ulaze u intimne razgovore ne razmišljajući o posljedicama. Mislim da treba bolje obrazovanje mladih i roditelja. I velika opreznost u načinu komunikacije koji je jako izazovan, neopterećen i lijep za mlade ljude.

Mislite li da facebook zaglupljuje mlade?

Ne mislim da oglupljuje mlade, ali previše dolazi do površnih kontakata. Potrebna je velika opreznost: nikako se nemojte nalaziti s ljudima koje upoznajete na taj način jer može biti opasno. Trebamo paziti da ne zaboravimo prave vrijednosti, da ne zaboravimo komunicirati s ljudima gledajući ih u oči. Imala sam primjer u kojem je otac napravio lažni profil i kontaktirao vlastitu kćerku i dogovorio sastanak. Djevojka se razljutila, ali je to bila dobra škola za nju. Trebali bismo biti vrlo oprezni, iskorištavati dobre strane interneta i čuvati prava prijateljstva i ljubavi.

Prema svemu ovome zaključujemo da ste odlična novinarka. Imate li neki moto koji Vas vodi sve ove godine?

Nemam, vjerojatno bih ponovila nešto što su mnogi prije mene rekli. Ali zato u sebi nosim radost za posao kojim se bavim. Ne radim isto kao kada sam imala 25 godina, ali mi je rad s djecom i na stvaranju emisija i dalje drag i veliki užitak.

            Razgovor smo, kako i vidite, završili zanimljivom temom koja nas sve zanima. Shvatili smo da, koliko god mi mislili da za nas nitko ne mari, uvijek postoji netko tko je u stanju cijelu svoju karijeru posvetiti nama mladima i našim problemima. Zato zahvaljujemo dugogodišnjoj novinarki Višnji Biti.

Košuta Estera Lerga